Informacije o svemu što postoji („onome što jeste“) primamo posredstvom naših instrumenata spoznaje, naših čula, i te informacije automatski bivaju sprovedene do samog srca našeg „personalnog kompjutera“, do našeg analitičkog uma, koji vrši njihovu obradu – analizira ih, (pr)ocenjuje, „etiketira“ i pohranjuje u skladište svesti. Rukovodeći se tim ocenama, mi onda formiramo svoj lični stav i odnos prema Prirodi (životu, svetu, realnosti) i pojavama u njoj. Takav stav je, tako, samo i upravo rezultat naše lične ocene, koja je kod svakog od nas, manje-više, različita. No; pošto, dakle, svako od nas ima svoj lični stav, i ličnu ocenu „onoga što jeste“ (vidjenog, sveta, stvarnosti), samo od sebe se nužno nameće pitanje: Ko je zaista u pravu? – Ko sagledava istinu?!
Sa tačke gledišta svih nas ponaosob, svako je sklon da kaže, i da zaista čvrsto veruje u to, da je upravo njegov stav ispravan i da baš on odgovara istini. I zaista, zašto bi nečije mišljenje trebalo biti ispravnije od našeg sopstvenog?! …Stoga, činjenica je da su nam svima stavovi i ocene različiti, i da svako ima svoju ličnu istinu koja nije ni manje ni više istinitija od bilo čije druge. Medjutim, ipak tu nešto nije u redu – nešto „fali“. – Nešto u našoj nutrini govori nam da jedna opšta istina o „onome što jeste“ mora da postoji. Ta istina ne bi smela biti ovisna ni o čije ocene, i ona mora bitisati jedinstvena i nepromenljiva – dakle savršeno objektivna i činjenična. E, ta (takva) istina jeste ono što nazivamo „apsolutna istina“ (ISTINA)!
Postoji mnogo ljudi, čak slobodno možemo ustvrditi da je to velika većina, koji su utemeljeni u stavu da takvo nešto poput „apsolutne istine“, svakako, ne postoji. – Mogu samo reći da nisu ni približno svesni koliko su zaista u pravu, mada su, istovremeno, „za čitav jedan univerzum“ daleko od prave suštine, odnosno od prave bit-nosti i naravoučenija… ali, ovu nepobitnu činjenicu ćemo rasvetliti kada dodje vreme i mesto za to. Ovde je, zasad, dovoljno samo primetiti sledeće: Ako su oni u pravu (ako je ispravan njihov egoistični stav), pa zar, onda, ničega nije postojalo dok se nije pojavio neko (bilo ko) ko će dati pr-ocenu „onoga što jeste“?! – Zar ISTINA (činjenično Stanje, suštastvenost) „onoga što jeste“ tada, odnosno dotle, nije postojala? …Ovo me „malo“ podseća na onaj opšteprihvaćeni stav da je Amerika „otkrivena“ 1492. godine, odnosno dolaskom Kolumba na obale ostrva Gvanahami – današnjeg San Salvadora. U direktnom prevodu to zapravo zvuči, i glasi, da je (slava Kolumbu!) Amerika, u najmanju ruku, tada „izmišljena“, odnosno „pronadjena“ – kao da ona nije ni postojala dok se neko, eto, nije udostojio da je „pronadje“ i, tim nevidjenim i ničim izazvanim blagoslovom, spasi je iz ništavila nepostojanja!?! …Zaista, zaista je ovaj naš um u stanju da izvede, i podrži, svakojake zaključke!
Svaka naša ocena je samo, i isključivo, subjektivna, lična, i uvek „u odnosu“ na nas same – dakle egoistična i egokreirana; dok apsolutna istina jeste apsolutna objektivnost – ona ne zavisi ni od čije ocene i ona ne ocenjuje.
Jasno nam je, dakle, da se apsolutna istina ne može spoznati ocenjivanjem, jer svaka ocena ima subjektivan (relativan) karakter, pa prema tome: priklanjanje bilo kakvoj oceni predstavlja vezivanje za laž, iliti – rečeno jezikom religije – „Čin sagrešenja“! – Nije džabe u Bibliji rečeno: „Ne sudi – biće ti sudjeno!“ …Ako se sada setimo činjenice da je naš analitički um odgovoran za davanje ocena, a da je EGO („lažno JA“) odgovoran za svaku našu laž ili lažnu spoznaju, onda nam nije teško shvatiti da upravo ovaj naš um („analitički um“) zapravo jeste EGO! – I, uistinu: analitička aktivnost našeg uma jeste taj faktor koji nas razdvaja od mogućnosti spoznaje ISTINE, a lično mi odgovorni smo za sam taj „proces“.
Produkti uma su misli, koje se manifestuju u vidu tzv.“misaonih slika“, a mi sami smo ti koji im prianjamo i, time, dajemo energiju oživljavanja tih slika. One, potom, automatski utiču na nas – i to u direktnoj zavisnosti od mere u kojoj smo ih „oživeli“ (koliko energije, odnosno emocije, smo im „ubrizgali“).
Ceo naš život, kakvim ga uglavnom živimo, bazira se upravo na misaonim slikama: gde god da smo, i šta god da činimo – mi živimo u svojim misaonim slikama! – To je činjenica. A ako se sad setimo da su one proizvod našeg EGA, onda biva jasno da su i one, naravno, samo iluzija i laž (a videćemo kako je, i zašto je, to tako). Takodje, pošto mi uglavnom ceo život provodimo povodeći se za njima („robujući“ njima), to znači da nam je, faktički, sav život (življenje) zasnovan na laži odnosno iluziji.
Budući da je svo naše znanje o „onome što jeste“ zasnovano na iskustvu iz tog i takvog života, i bazirano na „proanaliziranim“ informacijama, takvo znanje je lažno znanje, te je, kao takvo, daleko od ISTINE. …A, pošto se mi rukovodimo upravo prema toj vrsti „znanja“, i ceo naš život se temelji baš na njemu, sasvim je jasno i razumljivo zbog čega nam ovaj naš život nasušni predstavlja patnju i zbog čega nam je smisao postojanja večito neuhvatljiv.
Upravo „Ocenjivanje“ je radnja kojom vršimo razdvajanje „onoga što jeste“ na suprotnosti, a zatim – priklanjajući se jednoj i izbegavajući drugu – počinjemo svoju besmislenu trku… To činimo otkad znamo za sebe; a budući da isto čine i svi drugi oko nas, bez ikakvog razmišljanja prihvatamo to kao nešto najnormalnije i najprirodnije, proživevši često ceo život a da nikad ne zastanemo i zapitamo se o (ne)ispravnosti takvog životnog stava. Tako se mi vrtimo u krugu suprotnosti a sve pokušavajući pronaći SMISAO. – To je najapsurdnija moguća stvar! …To je potpuno istovetno kao da na dnu bazena punog vode pokušavamo zapaliti vatru kako bismo se ogrejali i osušili! A zašto to činimo? – Samo zato što nemamo pravu i potpunu svesnost o svojim nahodjenjima i postupcima (o njihovom istinskom smislu), i što tu svesnost čak ni ne pokušavamo ostvariti nego se radje priklanjamo večitom robovanju besmislicama.
U osnovi celokupne naše zablude leži nedostatak, iliti čak potpuno odsustvo, istinske svesnosti o „onome što jeste“. Ta svesnost jeste uslovljena apsolutnom nepristrasnošću i objektivnošću – i dok god mi uporno gajimo svoje subjektivne stavove, nju, takvu svesnost, ne možemo realizovati i istina nam je definitivno nedostupna.
Suština našeg bića jeste Istina, i zbog toga nikada i nikako ne možemo naći apsolutno ispunjenje i blaženstvo dok god ga pokušavamo naći kroz EGO. – Mi nadjemo trenutnu preokupaciju i ona nas ispuni i donese nam kakvo kratkotrajno (prolazno) zadovoljstvo, ali to je samo naša EGO-kreirana preokupacija te je, kao takva, ipak samo zabludnog karaktera. Možda nismo odmah svesni takvih zabluda, ali nam se sve one kad-tad „otvaraju“; kad-tad im spada „naboj“ i bivaju razodenute u svoj svojoj ispraznosti, jer laž ne poseduje autentičnu energiju – energiju večnog postojanja.
Mnogi se u trenucima nastupajuće smrti rezignirano zapitaju: „Gde sam bio i šta sam radio!?… U šta sam potrošio život i da li je sve to skupa imalo ikakvog stvarnog smisla?!“ Medjutim, za traženje odgovora tada je kasno; i budimo sigurni da ko god tada postavi sebi to pitanje – nikada ranije ga zapravo nije ni postavljao. …Iako, ta pitanja neminovno očekuju svakog ko ne uspe tokom života da otkrije istinski smisao. Zato, budimo svesni toga i potražimo odgovor sada, dok je vreme da ga tražimo, i sa dubokim poštovanjem i zahvalnošću prihvatimo, i iskoristimo, ovu milostivo nam podarenu šansu – ovaj naš, ljudski, ŽIVOT!
(A.I. – 42.str)